Kada razmatramo zlostavljanje ili nasilje, obično automatski zamislimo sliku žene kao žrtve i muškarca kao nasilnika. Rijetko kada se zamisli suprotna slika, ako ikada. Čak i kad se zamisli muška žrtva, često se to prikazuje na komičan način, sa ciljem umanjenja traume. Tipična slika bijesne i nervozne domaćice, obično haotičnog izgleda, sa papilotnama na glavi i oklagijom u ruci, ruga se zlostavljanju muškaraca i ta slika se prenosi generacijama. Na internetu možete pronaći bezbroj takvih slika.

Međutim, suprotno populističkom mišljenju, više muškaraca nego što možemo zamisliti suočava se sa zlostavljanjem u svojim vezama ili su žrtve porodičnog nasilja.

Istraživanja sprovedena u SAD-u pokazuju da čak 26% muškaraca homoseksualne orijentacije, 29% heteroseksualnih muškaraca i 39% biseksualnih muškaraca prijavljuju neki oblik porodičnog nasilja. Još veći broj, čak 48%, iskusio je psihološko i emocionalno zlostavljanje od strane partnera ili partnerke.

Čak i ove alarmantne statistike su veoma nepouzdane i djeluju umanjeno. Razlog tome je što je teže doći do tačnih podataka o muškarcima koji su pretrpjeli ili trenutno pretrpe neki oblik nasilja, posebno u poređenju sa ženskom populacijom. Štaviše, muškarci su naučeni da ne smeju biti žrtve, posebno žrtve nekoga ko se smatra slabijim u društvu. Biti muškarac podrazumijeva biti snažan: dopustiti ženi da vas povrijedi automatski se smatra nedostatkom muškosti.

Često postoje predrasude o nasilju nad muškarcima. Muškarci se često suočavaju s poteškoćama u pronalaženju nekoga ko će uopšte povjerovati da su žrtve zlostavljanja. Rasprostranjeno mišljenje o muškarcu kao "agresoru" ili "jačem polu" doprinosi pretpostavci da su sami izazvali svoje zlostavljanje. U nekim slučajevima, opravdano se plaše da će biti ignorisani ili čak ismijevani zbog dopuštanja nasilja. Stereotip o "mužu papučaru" često prikazuje muškarca kao nemoćnog, ne sposobnog ni da stoji uspravno pred svojom partnerkom, što dovodi do zaključka da zaslužuje kaznu zbog svoje slabosti i manjka muškosti.

Iz ovih razloga, državne institucije često ne uzimaju ovaj problem dovoljno ozbiljno. Kao i u slučaju muškaraca žrtava silovanja, muškarci žrtve porodičnog nasilja često su suočeni s reakcijama poput "to nije tako strašno", "morate se nositi s tim", ili čak "zašto ne možete da se zaštitite od te sitne ženice?".

Kada je riječ o nasilnim odnosima, uvijek će biti ljudi koji će se pitati: zašto jednostavno ne odeš?

I za muškarce, razlozi su slični kao i za žene.

Teško je priznati da se nasilje uopšte dešava. Mnogi muškarci preuzimaju krivicu na sebe, vjerujući da su je zaslužili i da moraju podnijeti. Često osjećaju da su nasilje izazvali svojim neuspjesima kao muškarci, pružaocima porodice, očevima. Ovo posebno važi u situacijama gdje se mijenja njihova tradicionalna uloga. Gubitak posla, degradacija na poslu, naglo osiromašenje porodice ne samo da utiču na njihovo samopouzdanje, već i na način na koji doživljavaju svoju ulogu kao hranitelja. Često se tada ulazi u začarani krug zlostavljanja, iz kojeg je teško izaći i vratiti se na prethodnu ulogu.

Slično tome, problemi sa seksualnim funkcionisanjem često komplikuju situaciju. Seksualne disfunkcije često nastaju kada par pokušava da ima decu pod pritiskom da se to desi odmah i sada. Depresija ili začarani krug nasilja dodatno otežavaju muškarcima da uživaju u svojoj seksualnoj ulozi, što može izazvati emocionalno zlostavljanje i pogoršati samu disfunkciju koja je pokrenula nasilje.

Muškarci često nijesu svjesni da odnosi mogu izgledati drugačije i misle da su svi odnosi i brakovi po istom šablonu. To je naročito istina za muškarce koji potiču iz porodica u kojima je nasilje bilo uobičajeno ili su ga doživljavali kao svakodnevnicu. Često se nalaze u društvenim krugovima gdje postoje slični disfunkcionalni obrasci u porodičnom funkcionisanju i ne znaju da odnos može biti drugačiji.

Religija takođe može igrati važnu ulogu, jer se razvod često smatra grijehom.
Napuštanje odnosa često podrazumijeva i napuštanje društvenog kruga (prijatelja, poznanika), što je veliki gubitak podrške koji je tada najpotrebniji. Strah od "šta će ljudi misliti" često utiče na ostanak i trpljenje.
Muškarci mogu ostati u odnosima zbog straha za bezbjednost drugih, kao što su voljeni kućni ljubimci ili djeca. Ako nema mogućnosti da i oni odu s žrtvom, zlostavljač često prijeti da će im nauditi, pokazujući koje će posljedice biti. Kada su djeca uključena, situacija postaje još teža: mnogi muškarci ostaju u odnosima ili brakovima kako bi zaštitili djecu; ako odu, nasilje bi se preusmjerilo prema djeci. Postoji i strah od gubitka starateljstva, prekida svih kontakata s djecom ili, čak i ako dobiju starateljstvo, nemaju sredstava za izdržavanje djece sami.

Najopasniji slučaj je kada muškarci ne mogu da napuste odnos zbog finansijske zavisnosti. Kada su u dugim odnosima, finansije su često isprepletane i teško je finansijski se odvojiti. Zlostavljači često namjerno dovode žrtvu u zavisni položaj kako bi je spriječili da ode (npr. zabranjujući rad, prisvajajući zarađeni novac, posjedovanje sve imovine). Institucije pružaju malo ili nikakvu pomoć muškarcima, jer se većina resursa fokusira na žene kao žrtve.
Kako biste se izborili sa ovom situacijom, prvo morate biti svjesni šta se događa. Ako ste u toksičnom odnosu dugi niz godina, može biti teško nazvati stvari pravim imenom, jer se možda osjećate krivim ili sramotnim zbog toga. Podijelite svoje brige s osobom od povjerenja i potražite stručnu pomoć kako biste bolje razumjeli svoju situaciju i donijeli odluku o tome kako dalje. Proces prihvatanja, odlučivanja i promjene može biti dugotrajan, ali je važno da počnete.